Znaš zabole ovi dani. Jer prošle godine u ovo vrijeme sve je bilo nekako drugačije. Zabolimo i mi na trenutke onako ludi, puni planova i snova, svaka sitnica, pogled i riječ duboko urezani u sjećanje.
I nedostaješ mi, prokleto mi nedostaješ mada i nemam nekog razloga zašto..
Jednostavno volila bih da si tu, kraj mene, makar ćutao cijelo vrijeme, tišina bi mi rekla sve što ti ne možeš, jer ne bi bilo ovako da smo prećutali jedno drugom mnoge stvari.
Ne bi sjedili zatvoreni u sobama, razmišljajući o svemu, o stvarima koje su nas povrijedile i koje nas sada drže podalje, jedno od drugog. Ne mogu onim ulicama koje nas znaju napamet. Pobjegla bih iz sopstvene kože, ali nešto me vuče da ostanem, kao da nije kraj, kao da ćeš se vratiti i pojaviti iza svakog ugla gdje smo nekada znali da se svađamo, ljubimo satima, ili u tišini ćutimo najljepše riječi. Hoću opet da osjetim sigurnost u tvom zagrljaju i onaj beskonačan osjećaj mira pored tebe. Bilo je toliko obećanja. Toliko radosti, sreće, ali uprkos tome bilo je i boli. Koliko si znao da me učiniš sretnom, toliko si znao i da me povrijediš. Ali ja, još uvijek se nadam. Znam da smo možda željeli različite stvari, ali znam da i dalje želim samo jedno, da si tu zauvijek.
Nema komentara:
Objavi komentar