Pamtit cu te cijelog života :$

"I neznanko mala,sutra kad me vidiš,

kaži to je onaj , zbog kojeg sam sretna bila,

Reci, to je anđeo, koji je moju ljubav

želio, da postavi na svoja krila."

 ___________________

"Ali pamti me po ovome,

pamti da je neko bio tu,

da ti pjesme piše, pamti me po dobrome."

To su samo neki stihovi od toliko pjesama koje mi je pisao.
Mislila sam da će sve ostati na jednoj noći.
Da te nikada neću ni upoznati a kamoli zavoljeti. Ali eto, izgleda da jesam.
I da, pamtit ću te Rale. Kad mi je bilo najteže bio si tu. Samo ti.
Pamtiću te po dobrome. 
I nikako da stavim tačku na sve to, na našu priču. 
Svake noći čekam tvoj poziv, poruku, bilo šta.
Ali uzalud.
Kad bi me samo nazvao, sve bi se promjenilo.
Potreban mi je zagrljaj. Tvoj zagrljaj.
Ali ja sam samo jedno poglavlje u tvom životu, a biće ih još mnogo.
Suze poteknu, pa ih zaustavim. Pokušam preusmjeriti misli, ali na kraju se sve svede na tebe, opet. Posljednja si moja misao kada krenem spavati, prva kada se probudim. Vješto prekrivam svu bol koju mi prouzrokuješ, uvjeravam druge da mi je svejedno, a nešto se slomi u meni svaki put kada te spomenu.
Jedino što mi ostaje jeste da idem dalje. Pokloni mi bar osmijeh kada me sretneš… :)



 

Jos uvijek sanjam da smo zajedno..

Vidiš, na našu priču nikada nisam znala da stavim tačku. Nisi ni ti. Svaki zarez samo bi agoniju produžavao... Kad javiš se, kad javim se. Mi samo tako znamo, sa zarezima. I nikako da završimo šta smo započeli. Uvijek na nekoj sredini, ni da se oprostimo, ni da se pomirimo.
Znaš zabole ovi dani. Jer prošle godine u ovo vrijeme sve je bilo nekako drugačije. Zabolimo i mi na trenutke onako ludi, puni planova i snova, svaka sitnica, pogled i riječ duboko urezani u sjećanje.  
I nedostaješ mi, prokleto mi nedostaješ mada i nemam nekog razloga zašto..
Jednostavno volila bih da si tu, kraj mene, makar ćutao cijelo vrijeme, tišina bi mi rekla sve što ti ne možeš, jer ne bi bilo ovako da smo prećutali jedno drugom mnoge stvari.
Ne bi sjedili zatvoreni u sobama, razmišljajući o svemu, o stvarima koje su nas povrijedile i koje nas sada drže podalje, jedno od drugog. Ne mogu onim ulicama koje nas znaju napamet. Pobjegla bih iz sopstvene kože, ali nešto me vuče da ostanem, kao da nije kraj, kao da ćeš se vratiti i pojaviti iza svakog ugla gdje smo nekada znali da se svađamo, ljubimo satima, ili u tišini ćutimo najljepše riječi. Hoću opet da osjetim sigurnost u tvom zagrljaju i onaj beskonačan osjećaj mira pored tebe. Bilo je toliko obećanja. Toliko radosti, sreće, ali uprkos tome bilo je i boli. Koliko si znao da me učiniš sretnom, toliko si znao i da me povrijediš. Ali ja, još uvijek se nadam. Znam da smo možda željeli različite stvari, ali znam da i dalje želim samo jedno, da si tu zauvijek.

Drugaciji od svih..

Kažeš stalo ti je, značim ti ?! Postajem bitan faktor tvog života.. Ako je tako onda to vjerovatno ne pokazuješ dovoljno. Mili moj, drugačiji si od svih, u to sam se uvjerila. Rekao si da razmislim još jednom o svemu, ali ne, nema povratka nazad. Što je bilo, bilo je. U mom životu barem kratko dušo bio si sve. Bilo je fino onih par dana koje smo proveli zajedno. Kažeš da se trebam promjeniti.. Mišu, zar nisi ti taj koji bi se trebao promjeniti kako bi uspjeli?.. "Sve prave ljubavi na vrijeme prekinute su velike" - rekao je Đole. Ja sam nekako pronašla nas u toj rečenici. I da, nedostajat će mi tvoji pozivi, onaj tvoj umiljati glas, tvoje poruke za Laku noć. Nedostajat će mi puno toga, ali čovijek se navikne na sve, kasnije ili pre. I ja ću se vremenom navići na tvoje odsustvo. A vidiš, mogli smo sve, samo da smo htjeli. Ne krivim ni tebe, ni sebe. Jednostavno nije nam se dalo. I znaj da te neću zaboravit. Ustvari, ne želim ni pokušati zaboraviti. Ako me nekada sretneš na ulici ne spuštaj pogled svoj, priđi, zagrli me, onako kako ti najbolje znaš, kao nekada..

4.4.2013 <3